četvrtak, 14.08.2008.

Što bih ti rekla da si večeras ostala

Rie, ako ne želiš razgovarati sa mnom, onda me barem slušaj. Ako nećeš ni to, govorit ću zidovima.

Ušla sam u tvoju sobu. Ti si čitala Breaking Dawn, a ja sam te pokušala izvući van. Rekla si da čitaš, a ja sam rekla "I couldn't care less". Tu je bila moja pogreška. Postavila sam se kao moja majka. Pri toj sam svojoj rečenici mislila "Nije me briga što čitaš, miči dupe i izlazi van". Da si to i tako shvatila, i tako bi ispalo krivo. Tretirala sam te kao svoje dijete i to točno onako kako mene moja majka tretira. Moja je najveća pogreška što se nisam uspjela kontrolirati. Rie, žao mi je što sam te povrijedila. Žao mi je što je iz mojih usta izašlo nešto što te moglo povrijediti. Žao mi je što sam usrana prijateljica. I žao mi je što sada ne ležiš kraj mene da ti to mogu reći. Žao mi je što si rekla da je s nama gotovo. Žao mi je što me izbjegavaš. Žao mi je što me ingoriraš.

Ne kriviim te ni za što.






Volim te.




Can you forgive me again?
I don't know what I said
But I didn't mean to hurt you

I heard the words come out
I felt that I would die
It hurts so much to hurt you

Then you look at me
You're not shouting anymore
You're silently broken

I'd give anything now
to kill those words for you

Each time I say something I regret, I cry "I don't wanna lose you!"
But some how I know that you will never leave me, yeah.

'Cause you were made for me
Some how I'll make you see
How happy you make me

I can't live this life
Without you by my side
I need you to survive

So stay with me
You look in my eyes and I'm screaming inside that I'm sorry..

And you forgive me again
You're my one true friend
And I never meant to hurt you

četvrtak, 07.08.2008.

Naamarie

Vijest o Corvusovoj smrti proširila se među hpffovcima prije dosta vremena. Zašto o tome nisam napisala ni riječi? Zašto mu nisam posvetila post? Zašto sam do nedavno još očekivala da će se pojaviti na MSN-u i pozdraviti me sa svojim uobičajenim "hej, curetak"?

Kad mi je Leah rekla da je mrtav, ni na trenutak nisam posumnjala u istinitost njenih riječi. Rae mi je rekla da sam naivna, ali ja sam znala da je to istina. Da je Corvus uistinu mrtav.

Znala sam da nešto nije u redu. Na MSN-u nije bio mjesecima, na blogu nije ništa napisao mjesecima, a na moj zabrinuti e-mail je odgovorio kratko i nekako previše formalno.

U posljednjim razgovorima s njim osjećala sam da pati. Znala sam da se osoba s druge strane ekrana ne smiješi i da nije sretna. Na moje pitanje "Je li sve u redu?" odgovorio je potvrdno, ali ja sam znala da nije tako. Ipak, nisam ustrajala, nisam zapitkivala. Njegova je odluka bila hoće li razgovarati o tome sa mnom ili neće i ja sam ju poštivala.

Leah mi je rekla da sam pisala jednu od njegovih najdražih priča i da sam ga poznavala bolje od mnogih. Poslala mi je neke stvari koje je on napisao i ja sam polako počela shvaćati kako se osjećao. Kada sam pitala zašto se tako osjećao, Leah nije odgovorila ništa konkretno, dapače, rekla je da nitko nije siguran.

On je jednom rekao da se nada da ću jednom napisati knjigu i da bi ju on prvi kupio i prvi stajao u redu za autogram. Tako mi je Leah rekla.

Voljela sam ga. Ne u onom ljubavnom smislu, već kao prijatelja. Uvijek je govorio da mi je na raspolaganju u vezi mog hpffa. Razgovori s njim su me vadili iz inspiracijskih blokada, a njegovoj priči sam se iskreno divila.

Još nisam odgovorila na pitanja s početka posta, zar ne?

Jer se nisam oprostila s njim. Dopustila sam sebi da bude živ u mom srcu. Jer uz svu onu bol rastanka sa svojim osmašima, nisam mogla podnijeti bol još jednog, ali ovog puta vječnog, rastanka.

I sada zapravo shvaćam koliko sam voljela svog prijatelja. Moja bol za njim prerasla je suze.

I uvijek ćeš mi nedostajati.

And all will turn
to silver glass,
light on the water
grey ships pass
Into the west.

petak, 27.06.2008.

Podjela svjedodžbi

Uspjela sam preživjeti i ovaj dan. Ne znam kako. Ne znam zašto. Niti znam zašto nisam napravila ono što sam tako jako željela.

Danas, 27. lipnja bila je podjela svjedodžbi za osmaše. Čim smo ušli u učionicu i sjeli, ravnatelj nam je objavio da nema struje (), a onda jedno 15 minuta držao govor kako smo bili divna generacija i da uvijek moramo vjerovati u sebe i takve gluposti. Onda su se počele dijeliti svjedodžbe i knjige. Ja sam dobila knjigu o Mayama. Franka i Domagoj su dobli Povelje škole. Mishica i ja smo ih isto trebale dobiti, ali nismo imale nikakav uspjeh s nekog natjecanja.

Uglavnom, poslije smo se jako kratko družili, kojih pola sata, jer su svi zbrisali. Franka i ja smo se poslije vratile da se malo družimo s Tomom (povijest), Tončijem (zemljopis/razrednik) i Silvijom (bivši zemljopis/bivši razrednk), da nam Tomo malo svira i tako, ali ih više nismo našli. Valjda su otišli u zbornicu.

Kristine (vjeronauk) nije bilo. Ni Tee (fizika).

Htjela sam grliti Vargu (biologija). Htjela sam grliti Kristinu. Htjela sam grliti Cvjetkovićku (hrvatski). Htjela sam grliti Tončija.

Jesam li?

Ne. A zbilja sam jako htjela. I to mi je sad grozno, jer sam to zbilja jako htjela i svi navedni su mi dopustili, ali ja to na kraju nisam napravila. Makar, mogla bih kad jednom opet dođem u vizitaciju.

Razmišljala sam rekavši sama sebi da ću dolaziti barem jednom na mjesec. Ali danas sam se zapitala: što ću im reći?

Dobro, prvi put je lako. Prvi put im mogu pričati kako sam se snašla u srednjoj i tako. A drugi put?

Mislim, malo je glupo doći reći "Dobar dan, došla sam vas malo vidjeti."

Nije li?

srijeda, 25.06.2008.

Noć, Kaos i Smrt

Svatko bi se zapitao zašto naizgled draga, simpatična i pomalo čudna (na dobar način) djevojka od 15 godina ima u naslovu svojeg bloga grčke bogove tame.

Zašto?

Svatko tko me dovoljno dobro poznaje znat će zašto. Jer te 4 riječi ukratko opisuju moj život.


Noć, Kaos i Smrt.

Kako?

Noć
U mom srcu je vječna tama. Sve što ja radim, pokušam napraviti ili se barem potrudim, pa ne uspije, to popljuje jedna osoba koja bi se morala mnome ponositi, stalno mi govoriti da me voli i biti moja vječna podrška.

To je moja majka. Ona bi trebala biti sunce u mom srcu. Ali ona to nije.

Evo primjera jučerašnjeg:

Jučer sam išla frendici vlakom u Dugo Selo na cijelo popodne. Izašla sam van u 13h. Mama nije pitala kamo idem. Pitala je kada ću doći. Rekla sam joj da ću doći do 21h, što je moj policijski sat (navršit ću 15 godina za 9 dana).

Kući sam se vraćala vlakom koji je krenuo oko 20.40 i onda sam još na Glavnom kolodvoru čekala tramvaj koji će me dovesti doma. U tramvaju sam sjela, a već na idućoj stanici je oko mene stalo 5 tipova, svaki s bocom od 1,5 litre pive u kojima te iste pive nije mnogo ostalo. Stali su točno tako da se ja ne mogu probiti između njih van iz tramvaja. Sva sreća, izašli su jednu stanicu prije mene.

Došla sam doma u 21.30, dakle kasnila sam pola sata.

Gdje je moja majka? (Tata je na putu.)

Blaženo spava na kauču. Je li nazvala? Nije. Je li ostala budna zabrinuta gdje sam? Nije. Je li znala gdje sam bila? Nije.

Kasnila sam kući pola sata. Nitko se nije zabrinuo niti me nazvao da provjeri je li sve u redu.

Zašto se onda moram vratiti kući do 21 , ako vi nećete ni nazvati da provjerite zašto kasnim?

Onda ću se vraćati u 1, 2 ujutro, ako vas nije briga gdje sam i zašto kasnim.

Mogla sam jučer komotno poginuti. Tih 5 pijanih dečikiju me uredno moglo silovati, ubiti, izrezuckati, gasiti cigarete po meni i što sve ne i baciti me u neki jarak i ostaviti me.

Argument moje majke: ali nisu.

Dobro, nisu. Ali su mogli. I što bi bilo da jesu?

Moja mama ne zna gdje sam bila cijeli dan, dakle ne zna gdje me tražiti. Budući da spava, ne može nazvati da provjeri.

Moja majka je blaženo spavala dok sam se ja skoro doslovce tresla od straha za goli život.

U tom sam trenutku molila Boga da mi mobitel zazvoni, da me mama nazove i pokaže barem minimum zanimanja za mene. Da joj mogu reći "Evo, u tramvaju sam, stižem" i time samu sebe uvjeriti da ću sretno stići kući.

Bog je djelovao onako kako je valjda On mislio da je najbolje: dečki su izašli stanicu prije mene.

Ja sam htjela da moju mamu bude briga. Rješenje: dečki su izašli stanicu prije mene.

Poslije sam bila na MSN-u i dopisivala se s Mishicom. Ona je bila jako sretna jer se danas nalazi s dečkom za kojim plače već 8 mjeseci i sve će mu reći, on će joj sve oprostiti i ponovno će biti zajedno. Ona mi je rekla da je zaspala s krunicom u ruci i gle što se dogodilo. Dobila je drugu priliku. Moraš vjerovati... napisala je. Moraš se moliti...

Ja onda očito nisam vrijedna pažnje. Nije važno što se događa s Nyx, ona će se već nekako snaći, Ja sada imam pametnijeg posla.

Čekam Ga već neko vrijeme. Zovem Ga u pomoć kad nema nikog drugog. On se ne javlja. Netko drugi je na liniji, netko komu On očito više treba nego meni. I tako je uvijek.

Mija je patila 8 mjeseci. I sad će ovo ispasti grozno i sebično, ali nije me briga. Ja patim cijeli život. Kad je moj red za malo sreće? Kad je moj red za spašavanje? Kad je moj red za Boga?

Ja više ne mogu i neću čekati. Ne vjerujem više da postoji.

Kaos
To u principu i vlada mojim životom. Takav mi je život, takvi su mi osjećaji, takve su mi misli.

Smrt
Samo ju čekam. Nemam hrabrosti požuriti ju.



P.S. Oprosti, Zvončice, što te kopiram oko dizajna. Nisam mogla naći ljepši.
P.P.S. Stavila sam nešto glazbe u zadnji box.

petak, 13.06.2008.

Svijet mi ide na živce

Umorna sam. I spava mi se. I zaboravljam neke detalje. I Tonči me jebe u mozak vježbenicom. I danas sam imala ispit iz flaute.

Ne da mi se živjeti danas.

¤ ¤ ¤

Užasno je naporno slušati vlastitu majku kako stalno nešto zvoca. Čim uđe u stan "nisi ovo, nisi, samo se kraviš pred kompjuterom i televizorom". Je, mama, a petice mi s neba padaju. Kaj ona misli od kud meni petice iz svih predmeta osim fizike i (eventualno, još moram odgovarati) kemije? Živcira me što misli da ja po cijele dane ništa ne radim, osim što idem u školu. Fućkaš onda život, kad ti rođena majka pametuje. A ona je imala dvojku iz fizike. Molit ću lijepo.

¤ ¤ ¤

Matematiku moram napisati završni ispit za 5 ako hoću da mi 5 zaključi (a hoću). Dobila sam danas dvojku iz testa. Dobila bih 1 da nije spustila kriterij. Imala sam 13 bodova od 30. Događa se kad dva tjedna nemaš matematiku i onda pogubiš konce.

¤ ¤ ¤

Nije da me on živcira, ali mrzim kaj je Tonči tol'ko picajzlast glede te vježbenice. Od 35 stranica i 114 pitanja, meni ih fali 10, što je 8%. Ali on meni ne da 5 iz vježbenice ako ne budem imala sve. Pa u vražju mater! Još ne bih ništa ni rekla da svi odgovori pišu u knjzi. Ali ne pišu!!! Ili barem ne svi. Piše većina. Ali na tih 10 - ne. I pobogu kako da ja sad riješim tih jebenih 10 pitanja??? Ove knjige su zbilja usrane. Mrš!

¤ ¤ ¤

Ispit iz flaute je prošao katastrofalno. Kompoziciju sam zaribala totalno, imala sam ju napamet. Znala sam ju u sobi preko, ali pred komisijom - ne. Mrzim to. A vježbala sam i vježbala i vježbala i vježbala i vježbala. I eto na. Hvala Bogu što idem, mislim da ne bih to mogla biše trpit.

¤ ¤ ¤

Ostalo mi je još tjedan dana, ali mi još nije došlo iz dupeta u glavu. Trebalo bi uskoro. Ili će u srijedu. Još moram odgovarat biologiju i kemiju. I napisat taj test iz matematike. I riješit vježbenicu iz geografije i vjerojatno iz povijesti. Mislim da sam napokon odlučila da ću ić' u Klasičnu. I ne smeta me škola subotom. Barem neću morati u Podravinu. A to je ionako svaka dva tjedna. Dođe mi k'o flauta.

¤ ¤ ¤

Imam sutra tu glupu flautu predzadnji put i onda rješavam geografiju i spavam. U nedjelju moram naučit čitat note za ispit iz solfeggia u ponedjeljak. Glazbena škola mi zadaje više muka od osnovne. I to samo zato kaj mi idiot iz solfeggia nije htio dat 5 da me ispita oslobodi. Ne znam koji mu je, ja radim normalno i za 5 cijelu godinu, a ne bi trebalo bit zbog izostanka, jer ih Barbara (sestrična, ide sa mnom na solfeggio) ima više od mene, pa je oslobođena ispita. Trta me, al' fakat!

¤ ¤ ¤

Idealan raspored bi bio da stalno imam sat razrednika. Bila bih sa svojom ruljom, a ne bih morala ništa učiti niti odgovarati.

Idem čitati. To mi je još jedino ostalo za danas. Svijet mi ide na živce.

subota, 07.06.2008.

Odlazak

Zaključila sam da ne želim pričati o izletu. Recimo samo da od Vukovara imam traume, da sam se malo opustila igrajući odbojku na pijesku i da mi je, kao i često puta do sad, najbolje bilo u busu (dobro, nije ni čudo, kad smo u busu najviše i bili).

Preživjela sam još jedan tjedan. Još dva tjedna su mi ostala. Nekim ljudima je to super, naravno. Više nema škole, napokon sloboda. A ja?

Ja samo želim odgoditi taj trenutak. Zamrznuti možda jedan sat razrednika zauvijek. Jedan izlet. Maturalac. Zamrznuti zadnji dan.

Odlazim. Zauvijek. Zauvijek napuštam ove klupe, ove hodnike, ove profesore. Nikad više neću sjediti u tim klupama kao učenica, nikad više neću biti ondje kao dio te cjeline. Više nikad. Kao da sve odlazi u vjetar. Mi odlazimo. Više nikad neću biti 8b. Nikad neću biti broj 14, a da to nešto znači. Više nikad iza Nives, a ispred Tomislava. Nikad više mi neće do noge doletjeti komadičak gumice kojom se dečki gađaju, Tonči (razrednik) nam više nikad neće viknuti Tišina!, više nikad se nećemo smijati Varginim (biologija) glupostima...

Sve se mijenja. A ja očito nisam sklona velikim promjenama.

Teško je sada, u ovom trenutku, biti odrastao. Teško će biti odrastao u stranim klupama pred stranim pločama i pred stranim profesorima.

Obećale su mi kavu. Zar je to isto? Zar je to samo trunčica onoga što smo sada? Nije. Ni trunčica. Ni trunčica trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice trunčice.

Tonči je uspio reći to nešto grozno, a da zapravo ni sam nije svijestan što je rekao. Djetinjasti ste.

Da, jesmo. Djetinjasti. Jer smo djeca. I jer smo jedna cjelina u kojoj svatko svakome dopušte biti djetinjast.

Ali više ne smijemo biti djetinjasti. Vrijeme je da budemo veliki. I da se raziđemo.

Nisam mislila da će to biti tako. Zapravo sam jedva čekala da odem iz ove škole. A sada? Sada bih dala sve samo da ne moram. Da svi zajedno možemo pasti razred i ostati zajedno. I tako opet i opet i opet i opet i opet i opet i opet i opet. Bez obzira na to što se razred u jednoj školi može pasti samo tri puta. Zamislimo da nema tog pravila. Da zauvijek možemo ostati zajedno u našoj školi - kao osmaši.

Nikad više nećemo belebetati gluposti, učiti, jesti, smijati se i slušati glazbu na tim hodnicima.

Nedostajat će mi profesori, ali više od svega, nedostajat ćete mi vi, ruljo. Sve glupe fore, šale i to što vi dečki nikad nemate papuče. Sve to skupa će mi nedostajati. Volim vas. I ne želim otići.

Odlazi cirkus iz naseg malog grada
Sirokim drumom sto izlazi na most
Odlazi cirkus i ja se pitam sada
Ko je domacin, a ko je bio gost

Nestaje cirkus u sirokoj ravnici
U kisnoj noci za njim se srebri trag
Odlazi fakir i artisti na zici
I tuzni pajac sto bio mi je drag

Dal' je sve bilo samo fol
Dal' je sve samo jeftin trik
Il' sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik

Pricace deca o svetlima arene.
Vezbace krisom kod kuce neki stos.
Ali vec sutra cim prodje neko vreme
samo ce retko pomisljati na to.

Ostace okrugli trag na mestu satre.
Tu gde se hrvao s tigrom hrabri Grk.
I par plakata, na njima gutac vatre,
kome ce klinci vec nacrtati brk.

Da li je sve bilo samo fol.
Da li je sve samo jeftin trik.
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik.

Laku noc dame i gospodo.
Eto i ova predstava je zavrsena.
Nadam se da ste uzivali u njoj.
Bilo je zadovoljstvo glupirati se
za vas sve ove godine.

Nadam se da cemo se jos videti
u nekom gradu
na nekoj drugoj predstavi
u nekom drugom cirkusu.

Odlazi cirkus iz naseg malog grada,
sirokim drumom sto izlazi na most.
Odlazi cirkus i ja se pitam sada
ko je domacin, ako je bio gost.

Odlazi cirkus za sve je bolje tako
mnogi su predstavu shvatili do sad.
Nove pajace ce masa naci lako,
jer drugi cirkus ce doci u nas grad.

Ma sve je bilo samo fol.
Sve je to samo jeftin trik.
I sve te maske kriju bol.
Il' neki sasvim drugi lik.

utorak, 27.05.2008.

Izlet

Znate onaj osjećaj kad vam se ništa ne da i cijeli bi ste dan ostali u krevetu?

Kako volim takve dane kad mogu ostati cijeli dan u krevetu.

Ali danas nisam mogla. A neću moći ni sutra.

Sutra se moram dić u 6. Zašto? Jer je izlet. U Vukovar.

Mislim, nemam ja ništa protiv Vukovara kao ostali. Znam da će nam se cijeli taj posjet vrtit oko Domovinskog rata, ali ja znam vrlo malo o dotičnome, a jako me zanima.

Mogli bi i u Sibir što se mene tiče, glavno da je društvo tu. Zadnji izlet u 8. razredu. Prebrzo mi je prošlo. A još uvijek ne znam kud ću u srednju.

A izbacili su nam vožnju brodom po Kopačkom ritu. A to bi vjerojatno bilo najljepše.

Program:

ZAGREB - VUKOVAR - KARANAC - KOPAĆKI RIT - OSIJEK

Polazak u jutarnjim satima. Dolazak u grad heroj Vukovar - razled grada - križ na ušću Vuke u Dunav - bolnica - rekonstrukcija i prikaz stanja u vukovarskoj ratnoj bolnici tijekom Domovinskog rata - spomen dom Ovčara. Polazak prema etno selu Karanac - ručak u Baranjskoj kući (razgled male replike sela sa starim alatima i zanatima). Nakon ručka polazak prema Kopačkom ritu (selu Tikveš) - kratko zaustavljanje uz dvorac. Boravak u Gaudeamusovoj školi u prirodi uz sportkse igre; nogomet, košarka, odbojka te stare sportske igre; skakanje u vrećama i povlačenje konopca, a za "glazbene umjetnike" tu su i karaoke.

Nakon Tikveša slijedi razgled Tvrđe - stare jezgre grada Osijeka. Nakon Osijeka put nas vodi do biskupijskog grada Đakova - obilazak katedrale.

Polazak kući.

A tipfelera k'o u priči. Ne daj Bože da imena rijeka velikim slovom napišu. Ne znam zašto je trebalo napisati grad heroj. Nije mi potpuno jasno zašto je to potrebno jer:

a) znamo zašto grad heroj
b) nije potrebno isticati
c) NISMO DEGENI!!!

K'o da smo djeca u vrtiću, a ne da imamo više-manje 15 godina. *kolutam očima*

No, dobro. Napokon sam našla dućan sa Šumiiiii bombonima I tata će mi kupit one fine male croissante.

Pa, dobro, idem sad. Mislim da idem malo radit hpff.

Pročitala sam Sumrak i Mladi mjesec. Divni su!!!

ponedjeljak, 19.05.2008.

Learning to fly...

Štafetu šalje Rae. Her development. Što volim i zašto. Pa da krenemo:

Volim...

... Rae. Moja prva hpff-ovka (koju sam čitala i još uvijek čitam) i moje prvo dijete. Selim se k njoj u Rijeku čim budem dovoljno velika za to.
... čitati. Volim barem na nekoliko sati živjeti u svijetu koji nije moj.
... svoju glazbu. Još jedan svijet u kojem nešto značim.
... Ayu i Lene. Moja prva i moja zadnja ljubav. Barem s kreativnog polja.
... što imam nešto sitno mozga u glavi. Volim što mogu izraziti svoje mišljenje iz bilo kojeg polja bez da ispadnem balavica koja nema pojma o čemu priča.
... Hr Tolkien Board. Jedini forum na ovoj planeti gdje se možeš osjećati divno svakim klikom.
... grčku mitologiju. Pročitajte Najljepše priče klasične starine i sve će vam biti jasno. Plus to što moj dida meni nije pričao Crvenkapice i Snjeguljice za laku noć već Edipa i Sizifa.
... promatrati lijepe ljude. Stavi pred mene lijepu curu/dečka i mogu se diviti njegovoj/njenoj ljepoti danima. Jednostavno se rastapam kad vidim nekog predivnog. Podsjeti me na Edwarda.
... Johnnya Deppa. Svi imaju svoje idole, pa tako i ja. Moj barem zgodan, za razliku od nečijih (po mom mišljenju, barem).
... Edwarda Cullena. Tutnuli su mi Sumrak u ruke. A tek sam na pola.
... fotku mog pokojnog ujaka s njegovog srednjoškolskog maturalca. On je nekoć bio lijep i mlad. Ta slika će biti uokvirena i jednog dana obješena na zid mog stana/kuće jer je fotka super. Fotka je dobila i nadimak: moj ujak macan.
... zvuk gitare. Jedina vrsta glazbe na svijetu za koju mi je žao što ju nikad neću moći proizvesti (osim klavirske, naravno).



~ Tko hoće, može uzeti štafetu. Mija mora. ~

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.